Panični poremećaj
eKlinika.hr, 28.04.2015
Doktore dogodilo mi se nešto strašno. Pogodilo me iznenada, bio sam siguran da umirem. Počelo mi je u tramvaju lupati srce, nisam mogao udahnuti, oblim me znoj i sav sam se tresao. Mislio sam da umirem i da ću poludjeti. Morao sam izaći na prvoj stanici.
Često se u psihijatrijskoj ordinaciji čuje ovakva ili slična priča. Već ovih nekoliko rečenica je dovoljno da se posumnja u bolest koju nazivamo panični poremećaj. Psihijatar najčešće nije prvi kome se obraća bolesnik. Osjećaj smrtnog straha toliko je intenzivan da bolesnici traže pomoć u službi hitne medicine. Obzirom da je srce organ koji gotovo trenutno reagira na strah, bolesnici misle da se radi o srčanoj bolesti i zbog toga su kardiolozi prvi uključeni u obradu takovih bolesnika.
Dijagnostički kriteriji danas su poznati svim liječnicima i bolesnici dolaze na liječenje ranije nego prijašnjih godina, a rana dijagnoza i terapija su od velike važnosti za uspjeh liječenja.
Bolest zahvaća jednog od 75 ljudi tijekom života, rijetka je kod djece, učestalija kod žena, najčešće se javlja kod mladih, odraslih osoba.
Napad dolazi iznenada, može se javiti u krevetu, trgovačkom centru, ulici, pošti, radnom mjestu, na mostu ili tunelu.
Osnovni simptomi su sljedeći:
Panični poremećaj često je vezan uz depresivni. Iz njega se može razviti fobija, znači strah od mjesta ili okolnosti u kojima je doživljen napad. Najčešći je strah od otvorenog prostora, javnog prijevoza, trgovačkih centara, reda u pošti, tunela. Ponekad je dovoljan samo jedan panični napad da se čovjek promijeni. Strah mu se uvuče u kosti, misaoni proces stalno je okupiran iščekivanjem novog napada, javlja se anticipativni strah tj. strah od straha. Prije ili kasnije javlja se izbjegavajuće ponašanje, bolesnik ne želi koristiti javni prijevoz, izaći na ulicu ili ostati sam u kući. Osjeća se sigurnije ako je odrasla osoba uz njega. U težim slučajevima ni pratnja ne pomaže i bolesnik postaje zarobljenik vlastita doma.
Nije potrebno isticati koliko je u takovim slučajevima panični poremećaj ozbiljna bolest i koliko može, ne samo narušiti kvalitetu života, nego do krajnosti invalidizirati bolesnika.
Nije rijetkost da razvojem bolesti napadi panike dođu u drugi plan, a depresija, fobija ili hopohondrija počnu prevladavati kliničkom slikom.
Liječenje počinje informiranjem bolesnika. Psihijatar je dužan pružiti potpunu informaciju o prirodi bolesti i predložiti plan liječenja. Ovakav postupak vodi uspostavi međusobnog povjerenja i omogućava bolesniku prebroditi prvu fazu liječenja u kojoj još nema poboljšanja. Bolesnik treba znati da neće umrijeti niti postati psihotičan, ali da ga očekuje dugotrajno liječenje koje se sastoji u primjeni antidepresiva i psihoterapijskih postupaka.
Druga faza koja nastupa nakom mjesec dana je lakša i za bolesnika i za psihijatra. Liječenja počinje davati rezultate, panični napadi se prorjeđuju i postaju blaži, bolesniku se vraća optimizam. Pred kraj ove faze traži se od bolesnika da uključi vlastiti napor u povratku u svakodnevni život. Psihijatar mora procijeniti da li je bolesnik dovoljno ojačao da se može suočiti s mjestima i okolnostima koje su vezane za panični napad i koje je bolesnik do sada izbjegavao Forsiranje obično napravi više štete neko koristi. Pravilo je da se ide korak po korak. To znači da bolesnik, koji se nije usudio izaći iz kuće, treba u početku izaći samo u dvorište, ako uspije i utvrdi novo iskustvo, zahtijeva se novi iskorak, npr. do trgovine i tako sve dalje dok se ne počne normalno i samostalno kretati. Psihoterapijski postupak zove se bihevioralno kognitivni i može se svesti na njegovu osnovu: «Radi sve čega si se bojao.»
U liječenju paničnog poremećaja lijekovi igraju ključnu ulogu. Nova generacije antidepresiva u visokom postotku otklanja panične napade, normalizira raspoloženje i vraća volju, ali bolesnikova želja za normalnim životom bez ograničenja, te disciplina i strpljenje od velikog su značaja za dobar svršetak.
Bolest zahtijeva i veliko zalaganje i iskustvo psihijatra, pristup pacijentu ne smije biti šablonski već prilagođen svakom pojedincu posebno. Ukoliko su zadovoljeni ti uvjeti postoji velika šansa vraćanja u zadovoljavajuće stanje.
Često se u psihijatrijskoj ordinaciji čuje ovakva ili slična priča. Već ovih nekoliko rečenica je dovoljno da se posumnja u bolest koju nazivamo panični poremećaj. Psihijatar najčešće nije prvi kome se obraća bolesnik. Osjećaj smrtnog straha toliko je intenzivan da bolesnici traže pomoć u službi hitne medicine. Obzirom da je srce organ koji gotovo trenutno reagira na strah, bolesnici misle da se radi o srčanoj bolesti i zbog toga su kardiolozi prvi uključeni u obradu takovih bolesnika.
Dijagnostički kriteriji danas su poznati svim liječnicima i bolesnici dolaze na liječenje ranije nego prijašnjih godina, a rana dijagnoza i terapija su od velike važnosti za uspjeh liječenja.
Bolest zahvaća jednog od 75 ljudi tijekom života, rijetka je kod djece, učestalija kod žena, najčešće se javlja kod mladih, odraslih osoba.
Napad dolazi iznenada, može se javiti u krevetu, trgovačkom centru, ulici, pošti, radnom mjestu, na mostu ili tunelu.
Osnovni simptomi su sljedeći:
- jak osjećaj straha, lupanje srca i ubrzani puls
- osjećaj gušenja, ponekad bol u prsištu
- drhtanje
- vrtoglavica i nesigurnost
- osjećaj nestvarnosti ( derealizaicja)
- osjećaj odvojenosti od sebe ( depersonalizacija)
- mučnina
- osjećaj strujanja, navala topline ili hladonće
- strag od gubitka kontrole i nagle smrti
Panični poremećaj često je vezan uz depresivni. Iz njega se može razviti fobija, znači strah od mjesta ili okolnosti u kojima je doživljen napad. Najčešći je strah od otvorenog prostora, javnog prijevoza, trgovačkih centara, reda u pošti, tunela. Ponekad je dovoljan samo jedan panični napad da se čovjek promijeni. Strah mu se uvuče u kosti, misaoni proces stalno je okupiran iščekivanjem novog napada, javlja se anticipativni strah tj. strah od straha. Prije ili kasnije javlja se izbjegavajuće ponašanje, bolesnik ne želi koristiti javni prijevoz, izaći na ulicu ili ostati sam u kući. Osjeća se sigurnije ako je odrasla osoba uz njega. U težim slučajevima ni pratnja ne pomaže i bolesnik postaje zarobljenik vlastita doma.
Nije potrebno isticati koliko je u takovim slučajevima panični poremećaj ozbiljna bolest i koliko može, ne samo narušiti kvalitetu života, nego do krajnosti invalidizirati bolesnika.
Nije rijetkost da razvojem bolesti napadi panike dođu u drugi plan, a depresija, fobija ili hopohondrija počnu prevladavati kliničkom slikom.
Liječenje počinje informiranjem bolesnika. Psihijatar je dužan pružiti potpunu informaciju o prirodi bolesti i predložiti plan liječenja. Ovakav postupak vodi uspostavi međusobnog povjerenja i omogućava bolesniku prebroditi prvu fazu liječenja u kojoj još nema poboljšanja. Bolesnik treba znati da neće umrijeti niti postati psihotičan, ali da ga očekuje dugotrajno liječenje koje se sastoji u primjeni antidepresiva i psihoterapijskih postupaka.
Druga faza koja nastupa nakom mjesec dana je lakša i za bolesnika i za psihijatra. Liječenja počinje davati rezultate, panični napadi se prorjeđuju i postaju blaži, bolesniku se vraća optimizam. Pred kraj ove faze traži se od bolesnika da uključi vlastiti napor u povratku u svakodnevni život. Psihijatar mora procijeniti da li je bolesnik dovoljno ojačao da se može suočiti s mjestima i okolnostima koje su vezane za panični napad i koje je bolesnik do sada izbjegavao Forsiranje obično napravi više štete neko koristi. Pravilo je da se ide korak po korak. To znači da bolesnik, koji se nije usudio izaći iz kuće, treba u početku izaći samo u dvorište, ako uspije i utvrdi novo iskustvo, zahtijeva se novi iskorak, npr. do trgovine i tako sve dalje dok se ne počne normalno i samostalno kretati. Psihoterapijski postupak zove se bihevioralno kognitivni i može se svesti na njegovu osnovu: «Radi sve čega si se bojao.»
U liječenju paničnog poremećaja lijekovi igraju ključnu ulogu. Nova generacije antidepresiva u visokom postotku otklanja panične napade, normalizira raspoloženje i vraća volju, ali bolesnikova želja za normalnim životom bez ograničenja, te disciplina i strpljenje od velikog su značaja za dobar svršetak.
Bolest zahtijeva i veliko zalaganje i iskustvo psihijatra, pristup pacijentu ne smije biti šablonski već prilagođen svakom pojedincu posebno. Ukoliko su zadovoljeni ti uvjeti postoji velika šansa vraćanja u zadovoljavajuće stanje.
Zdravstvenu uslugu potražite u kategoriji Psihijatrija.
